Prakse dobno prilagođenih gradova u Turskoj

Sažetak

Predviđanja pokazuju porast broja starijih ljudi u ukupnom broju stanovnika. Tehnološki razvitak, razvitak tzv. socijalne države i inovacije u medicini utjecali su na povećanje životnoga vijeka. To je dovelo do povećanja broja usluga, a samim time i do povećanih troškova za stariju populaciju u proračunima središnjih državnih institucija, ali i organizacija na lokalnoj razini. Od osamdesetih godina 20. stoljeća raste važnost koncepta dobno prilagođenih gradova kao i njegova praktična primjena. Općine, koje upravljaju javnim politikama najbližima građanima i njihovim svakodnevnim potrebama, trebaju osigurati dodatne usluge kako bi se pobrinule da uspostave sigurnije i primjerenije prostore za stariju populaciju. Općine također trebaju osigurati aktivno sudjelovanje starijeg stanovništva u proizvodnji i korištenju javnih aktivnosti. Na temelju toga potrebno je da općine osiguraju usluge u područjima obrazovanja, infrastrukture, zdravlja, dostupnosti i sporta. S obzirom na to da je posljednjih godina postotak starije populacije relativno veći od populacija ostalih dobnih skupina, ne začuđuje porast broja takvih gradova i njihovih usluga u razvijenim državama. U ovom je istraživanju koncept dobno prilagođenih gradova analiziran i pojašnjen u kontekstu srebrne ekonomije, odnosno ekonomije starenja kao i u kontekstu aktivnog življenja u starijoj dobi. Pritom će se gradovi i njihove usluge analizirati i pojasniti usporedbom nekih svjetskih gradova i onih gradova u
Turskoj koji su razvili taj koncept.