Nepodnošljivi neuspjeh decentralizacije u Turskoj

Sažetak

Zbog težnji prema članstvu u Europskoj uniji u Turskoj je početkom 2000-ih počela sveobuhvatna upravna reforma. Međutim, nakon ustavnoga referenduma 2000. uslijedio je oštar preokret u pogledu  ecentralizacijskih reformi. Program demokratskih reformi usvojen 2000-ih ukinut je te se krenulo u smjeru sve autoritarnije i centraliziranije vlasti. Taj pokret ponovne centralizacije izravno je utjecao na lokalno upravljanje, dovevši do smanjenja lokalne autonomije te razrješenja izabranih gradonačelnika i članova gradskih vijeća u nekim gradovima s kurdskim stanovništvom. Brzo slabljenje demokratske odgovornosti bilo je popraćeno klijentelizmom i korupcijom. Promjene sustava lokalne samouprave u smjeru ponovne centralizacije proizlaze iz odlučnosti da se ojača središnja država. Usvajajući krajnje nacionalistički diskurs, država je, s jedne strane, vršila pritisak na općine kojima upravlja HDP (politička stranka Halkların
Demokratik Partisi) i diskvalificirala izabrane gradonačelnike u najvećim gradovima s kurdskim  tanovništvom. S druge strane, pružanjem socijalne skrbi kao milosrdne zaštite, preraspodjelom javnih sredstava i pristupom poslovima u javnom sektoru, zdravstvenim uslugama i socijalnom stanovanju AKP-a (politička stranka Adalet ve Kalkınma Partisi) stvarala je mrežu ovisnosti svojih birača. Imajući u vidu ključnu ulogu koju su općine igrale u pružanju tih usluga, kontrola nad općinama postala je imperativ. Unatoč tomu, čak i u marginaliziranoj lokalnoj demokraciji, gradonačelnici još uvijek imaju na raspolaganju neka sredstva koja trebaju iskoristiti kako bi ojačali i proširili demokratska prava.