Upravljanje migracijama i azilom u zemljama srednje i istočne Europe: između povijesnih nasljeđa i procesa europeizacije
Sažetak
Migracijski trendovi u postsocijalističkim zemljama srednje i istočne Europe bili su drukčiji u usporedbi sa starim državama članicama EU-a. U razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata do 1990-ih ponajprije je bila riječ o migracijama u druge zemlje i iz drugih zemalja srednje i istočne Europe (i Sovjetskog Saveza). U bivšoj Jugoslaviji manje opresivan režim, zajedno s velikom potražnjom za radnicima u zapadnoeuropskim zemljama, otvorio je prostor za relativno masovnu radnu emigraciju tijekom 1960-ih i 1970-ih. Nakon sloma prethodnih režima i tijekom tranzicijskog razdoblja 1990-ih u zemljama srednje i istočne Europe dolazi do porasti useljavanja; međutim, relativno malen broj imigranata dolazi izvan Europe. Istodobno, za pristupanje EU-u te su zemlje morale brzo razviti migracijsku politiku i uskladiti svoje zakonodavstvo s pravnom stečevinom Europske unije o migracijama i sigurnosti granica. Masovne migracije 2015. i 2016. godine otvorile su novo poglavlje u upravljanju migracijama i azilom u zemljama srednje i istočne Europe. Neke od njih, poput višegradskih zemalja, oštro su se protivile inicijativama EU-a u području migracija i azila, što je utjecalo na njihove odnose s institucijama EU-a, ali i drugim zemljama članicama EU-a. Cilj je rada istražiti odnos između tranzicije i europeizacije s jedne strane i upravljanja migracijama i azilom s druge strane u zemljama srednje i istočne Europe na temelju pristupa path-dependency. Postavlja se pitanje u kojoj mjeri (post)socijalistički čimbenici utječu na nacionalno upravljanje migracijama i azilom, a koje su politike istodobno regulirane propisima i politikama EU-a. Raspravlja se je li učinkovitost prijenosa vrijednosti i normi vezanih uz migracije tijekom procesa pristupanja zamijenjena „nacionalnim zaokretom“ nakon ulaska u EU.
