Kontraurbanizacija kao utočište tijekom pandemije bolesti COVID-19: studija slučaja iz Turske

Sažetak

Migracije su jedno od temeljnih obilježja ljudske povijesti. One i danas imaju važnu ulogu i događaju se između naselja i zemalja iz različitih razloga. Migracijske aktivnosti sa sobom donose različite probleme i potrebe koje se tiču svakidašnjih aspekata života. U tom kontekstu, jedan od tipova migracija jest i kontraurbanizacija. Taj proces označava selidbu iz gradova u manja naselja u njihovoj okolini, pretežito ruralnog karaktera. Iako gradovi i dalje zadržavaju svoju privlačnost za pojedince i organizacije, životni uvjeti u gradovima i njihova struktura doprinose ruralizaciji. Ova se studija bavi pojavom kontraurbanizacije kao fenomenom koji je preoblikovan tijekom pandemije bolesti COVID-19. Ona ispituje utjecaj kontraurbanizacije na transformaciju ruralne okolice gradova, njihove komunalne potrebe i prirodnu strukturu. U tu svrhu, provedena su 84 polustrukturirana intervjua s ljudima iz 17 različitih naselja u provinciji Giresun u crnomorskoj regiji Turske, pri čemu je korištena metoda opservacije. Prema nalazima istraživanja, umirovljenici predvode kontraurbanizaciju. Ovaj proces čini postojeće organizacijske strukture za komunalne i druge javne službe nedostatnima i donosi nove potrebe. S druge strane, napori da se poboljšaju uvjeti i kapaciteti stanovanja predstavljaju nove okolnosti u agendama seoskih naselja. S politikama koje će prevladati ograničenja ovih novih situacija, bit će moguće provoditi i nadograditi politike za starije osobe koje provodi država i doprinijeti ciljevima održivog razvoja podupiranjem proizvodnje u ruralnim područjima. Zbog toga su potrebni novi propisi i holističke politike koje uzimaju u obzir životnu i proizvodnu funkciju ruralnih područja.